1. Pomoc


    Data: 06/06/2018, Categorie: Tabù Autore: highlander197, Fonte: xHamster

    Noć, zima, hladnoća. Gusta magla.
    
    Radio šušti. Motor bruji.
    
    Ne prelazim 50 kilometara na čas. Vidljivost nikakva. Maglenke, duga svetla… ne vredi.
    
    Osećaj izolovanosti i samoće. Izdržaću. Još malo i kući sam. Moja topla kućica. Mesto sigurnosti i ljubavi. Mesto slobode… srećno mesto.
    
    Sneg počinje da provejava. Vidljivost je još manja. Pitam sebe da li da stanem, da li da se sklonim pokraj puta dok mećava ne stane?
    
    Ne… blizu sam. Izdržaću.
    
    Hrabrim sebe a strahujem. Rizično je. Šta ako… šta ako…?
    
    Pogled mi skreće sa puta. Ne za sekund – već samo za delić sekunde. Postajem ponovo svesna i vraćam pogled na put. Kasno je. Dva velika svetleća fara se pojavljuju iz mraka. Idu ka meni strahovitom brzinom. Kasno je… kasno je…
    
    BUM!
    
    Mama: “Aaaaaaaaaa….” – vrištala sam budeći se iz sna.
    
    Otvorila sam oči i shvatila da sam u svom krevetu. Potpuno znojava i zadihana gledala sam u plafon. Mesečina je obasjavala moju sobu i nije bilo nikakvog spoljašnjeg zvuka, samo sam mogla da čujem ubrzane otkucaje svoga srca.
    
    KUC, KUC
    
    Sin: “Mama? Jesi dobro?” – ušao je u moju sobu i uplašeno me gledao.
    
    Mama: “Sine molim te, samo čašu vode.” – otrčao je do kupatila i brzo se vratio.
    
    Seo je na krevet pored mene i pomogao mi da se malo izdignem i naslonim na jastuk iza sebe.
    
    Sin: “Opet isti san? Nisi ga sanjala nekoliko dana.”
    
    Mama: “Jooj. Ovaj je bio identičan, ali… ipak d**gačiji. Ne mogu da ti objasnim, činio se tako realnim, tako stvarnim. Kao da sam sve ...
    ... ponovo proživljavala.”
    
    Prineo je čašu mojim ustima i ispila sam je.
    
    Pogledala sam ga. Delovao je tužno.
    
    Mama: “Ne brini ništa, dobro sam. Neće ni ovi košmari doveka trajati. Sve to prođe, samo moramo biti strpljivi.” – za trenutak se osmehnuo.
    
    Nakon par minuta kada sam se smirila, poznati svrab je počeo ponovo da me obuzima. Sin je video neprijatnost na mome licu i odmah shvatio o čemu se radi.
    
    Sin: “Hoćeš da probam malo da te počešem? Imamo onaj dugačak obuvač, mogu sa njim.”
    
    Pre nego sam uspela išta da mu kažem, otrčao je u hodnik i brzo se vratio sa obuvačem u ruci. Na jednom kraju je bila klasična “kašika” za obuvanje, a sa d**ge strane mala plastična otvorena šaka.
    
    Mama: “Sine, ne bi smeli… doktor je rekao da možemo da povredimo ranu ili da oštetimo gips ako ne budemo oprezni. Neka, istrpeću kao što uvek i istrpim.”
    
    Tačno je dve nedelje prošlo od nesreće koja mi se povremeno pojavljivala u snovima. U stravičnom sudaru sa kamionom, polomila sam obe ruke i gips je postajao iz dana u dan sve neprijatniji stvarajući bolan svrab.
    
    Sin: “Šta je još rekao lekar? Kada ćeš moći da ih skineš?”
    
    Mama: “Nije ni on siguran. Nada se za dve nedelje ali sve zavisi kako rane i kosti zarastu.”
    
    Sin: “A kako se ti osećaš? Mislim, jel te boli?” – moj sin je zaista brinuo za moje stanje.
    
    Mama: “Ne boli me više toliko… ponekad me zaboli kada naglo pomerim rame… i naravno svrab koji postaje sve nesnosniji.”
    
    Sin je tada već ležao pored mene dok smo razgovarali. ...
«1234...20»